BLOG
Dobrodošli na naš blog!
Ovde ćete moći pročitati zanimljivosti iz života mladih sa invaliditetom, naše priče, zanimljivosti iz sveta i druge teme koje su interesantne.
Hvala na poseti!!!!
HO Partner
Ovde ćete moći pročitati zanimljivosti iz života mladih sa invaliditetom, naše priče, zanimljivosti iz sveta i druge teme koje su interesantne.
Hvala na poseti!!!!
HO Partner
PRILAGOĐAVANJE ILI BORBA ZA OPSTANAK
(Priča o Helen Keller)
Žena koja je slušala prstima
Iako je bila gluvonema i slepa Helen Keler je uspela da postane jedna od najobrazovanijih žena sveta. Mark Tven, veliki američki pisac, opisao je Helen Keler kao jednu od dve najzanimljivije ličnosti 19. veka. Stekla je fakultetsko obrazovanje, naučila da čita na četiri jezika i bila istaknuta spisateljica. Helen Keler je zaista bila izuzetna žena, a posebno ako se zna da je gotovo od rođenja bila slepa i gluvonema. Rodila se 1880. godine u mestu Taskumbiji, u Alabami. Bila je zdravo dete sve do godinu i po dana svog života, kada je bila pogođena bolešću koja joj je oduzela vid i sluh. Kako nije videla ni čula, bilo je logično da neće ni progovoriti. Uprkos tom ogromnom hendikepu, Helen je naučila da se izražava klimanjem glave i da prepoznaje predmete pre svega superosetljivim opipom. Veoma rado je tumarala po štalama, gladila stoku i skupljala jaja.
Voda je oslobodila
Kada je imala šest godina, bilo je potpuno jasno da je Heleni bio potreban izuzetan učitelj. Izbor je pao na En Saliven, koja je i sama bila skoro potpuno slepa. Ljubazna, saosećajna, pronicljiva i veoma strpljiva, En je ipak zaključila da je Helen teška učenica. Pisala je svojim prijateljima:
„Helen je krupna, zdrava i neobuzdana kao mlada ždrebica... vrlo raspaljive ćudi i samovoljna... Kako ću je nadzirati i disciplinovati, a da joj ne slomim duh...?’’
Ipak se prihvatila podučavanja. Prvo ju je naučila da čita Brajevim pismom za slepe. Kada su na takav način mogle komunicirati, En je odlučila da je vreme da Helen nauči da govori. Helen bi „slušala’’ tako što bi stavila ruku na grlo ili usne njene učiteljice. Iako je Helen dobro napredovala, En je zaključila da će joj biti potrebna pomoć još nekog specijaliste. Tako je Helen upisana u školu za gluve „Horas men’’ u Bostonu. Posle prvog časa Helen je rekla:
„Sada više nisam nema.’’ To su bile njene prve izgovorene reči.
Prolazile su nedelje, meseci i godine, a Helen se trudila da svojim osetljivim prstima uhvati titranje grla, jezika i usana svoje nastavnice. Stavljajući srednji prst na Enin nos, kažiprst na usne, a palac na grkljan, mogla je da „čuje’’ šta joj nastavnica govori. Ali, to je bio spor i težak posao i Helen bi često plačući zaspala. Umela je da pada u očajanje, ali je ipak bila uporna.
Do preokreta je došlo potpuno neočekivano. En je pričala Helen o vodi, a da bi joj je i pokazala odvela ju je do pumpe i izlila joj bokal vode u ruku, sričući joj reč "V-O-D-A". Helen je kasnije opisala taj događaj:
„Na neki mi je način otkrivena tajna jezika. Saznala sam da voda znači ono nešto divno sveže što mi teče po ruci." Tako oživotvorena reč probudila joj je dušu, pružila joj svetlo, nadu i radost. Oslobodila je!
Misliti rečima a ne osećajima
Sada je En mogla „govoriti’’ svojoj učenici u ruku. Iako je Helen do tada već znala neke reči nije ih mogla sklapati u rečenicama. Morala je pre toga da nauči da misli rečima, a ne osećajima koje je primala čulom dodira. Kada je Helen odrasla, mogla je razgovarati s drugim ljudima. Govor joj je bio spor, a glas grlen, tako da je ipak više volela da svoje misli iznosi brzim pokretima prstiju.
Kao odrasla, Helen je sa En putovala po celoj Americi, držala je predavanja o svom životu i pomagala svakom ko je bio u sličnoj nevolji. Bila je i podstaknuta da se obrati još širem krugu ljudi putem pisane reči. Brajevom azbukom je napisala knjigu „Priča o mom životu’’, koja je ubrzo postala bestseler.
Zvuči neverovatno, ali Helen je postala vrsna jahačica, plivačica, jedriličarka i biciklistkinja. Uživala je u šalama i duhovitostima Marka Tvena čitajući ga vršcima prstiju. I Enriko Karuzo je „izlio svoj zlatni glas’’ na njen dlan. Jaša Hajvec, virtuoz na violini, svirao je specijalno za nju, dok je ona prstima lagano dodirivala njegov instrument.
Helen je umrla 1968. godine u 87. godini. Ceo život je posvetila pomaganju gluvonemih slepaca za koje je rekla da su to najusamljeniji ljudi među svima na svetu, da su oni ti koji bulje u mrak u kojem jedino mrak bulji u njih!
(Priča o Helen Keller)
Žena koja je slušala prstima
Iako je bila gluvonema i slepa Helen Keler je uspela da postane jedna od najobrazovanijih žena sveta. Mark Tven, veliki američki pisac, opisao je Helen Keler kao jednu od dve najzanimljivije ličnosti 19. veka. Stekla je fakultetsko obrazovanje, naučila da čita na četiri jezika i bila istaknuta spisateljica. Helen Keler je zaista bila izuzetna žena, a posebno ako se zna da je gotovo od rođenja bila slepa i gluvonema. Rodila se 1880. godine u mestu Taskumbiji, u Alabami. Bila je zdravo dete sve do godinu i po dana svog života, kada je bila pogođena bolešću koja joj je oduzela vid i sluh. Kako nije videla ni čula, bilo je logično da neće ni progovoriti. Uprkos tom ogromnom hendikepu, Helen je naučila da se izražava klimanjem glave i da prepoznaje predmete pre svega superosetljivim opipom. Veoma rado je tumarala po štalama, gladila stoku i skupljala jaja.
Voda je oslobodila
Kada je imala šest godina, bilo je potpuno jasno da je Heleni bio potreban izuzetan učitelj. Izbor je pao na En Saliven, koja je i sama bila skoro potpuno slepa. Ljubazna, saosećajna, pronicljiva i veoma strpljiva, En je ipak zaključila da je Helen teška učenica. Pisala je svojim prijateljima:
„Helen je krupna, zdrava i neobuzdana kao mlada ždrebica... vrlo raspaljive ćudi i samovoljna... Kako ću je nadzirati i disciplinovati, a da joj ne slomim duh...?’’
Ipak se prihvatila podučavanja. Prvo ju je naučila da čita Brajevim pismom za slepe. Kada su na takav način mogle komunicirati, En je odlučila da je vreme da Helen nauči da govori. Helen bi „slušala’’ tako što bi stavila ruku na grlo ili usne njene učiteljice. Iako je Helen dobro napredovala, En je zaključila da će joj biti potrebna pomoć još nekog specijaliste. Tako je Helen upisana u školu za gluve „Horas men’’ u Bostonu. Posle prvog časa Helen je rekla:
„Sada više nisam nema.’’ To su bile njene prve izgovorene reči.
Prolazile su nedelje, meseci i godine, a Helen se trudila da svojim osetljivim prstima uhvati titranje grla, jezika i usana svoje nastavnice. Stavljajući srednji prst na Enin nos, kažiprst na usne, a palac na grkljan, mogla je da „čuje’’ šta joj nastavnica govori. Ali, to je bio spor i težak posao i Helen bi često plačući zaspala. Umela je da pada u očajanje, ali je ipak bila uporna.
Do preokreta je došlo potpuno neočekivano. En je pričala Helen o vodi, a da bi joj je i pokazala odvela ju je do pumpe i izlila joj bokal vode u ruku, sričući joj reč "V-O-D-A". Helen je kasnije opisala taj događaj:
„Na neki mi je način otkrivena tajna jezika. Saznala sam da voda znači ono nešto divno sveže što mi teče po ruci." Tako oživotvorena reč probudila joj je dušu, pružila joj svetlo, nadu i radost. Oslobodila je!
Misliti rečima a ne osećajima
Sada je En mogla „govoriti’’ svojoj učenici u ruku. Iako je Helen do tada već znala neke reči nije ih mogla sklapati u rečenicama. Morala je pre toga da nauči da misli rečima, a ne osećajima koje je primala čulom dodira. Kada je Helen odrasla, mogla je razgovarati s drugim ljudima. Govor joj je bio spor, a glas grlen, tako da je ipak više volela da svoje misli iznosi brzim pokretima prstiju.
Kao odrasla, Helen je sa En putovala po celoj Americi, držala je predavanja o svom životu i pomagala svakom ko je bio u sličnoj nevolji. Bila je i podstaknuta da se obrati još širem krugu ljudi putem pisane reči. Brajevom azbukom je napisala knjigu „Priča o mom životu’’, koja je ubrzo postala bestseler.
Zvuči neverovatno, ali Helen je postala vrsna jahačica, plivačica, jedriličarka i biciklistkinja. Uživala je u šalama i duhovitostima Marka Tvena čitajući ga vršcima prstiju. I Enriko Karuzo je „izlio svoj zlatni glas’’ na njen dlan. Jaša Hajvec, virtuoz na violini, svirao je specijalno za nju, dok je ona prstima lagano dodirivala njegov instrument.
Helen je umrla 1968. godine u 87. godini. Ceo život je posvetila pomaganju gluvonemih slepaca za koje je rekla da su to najusamljeniji ljudi među svima na svetu, da su oni ti koji bulje u mrak u kojem jedino mrak bulji u njih!